Centar za urbani i teritorijalni razvoj

Modeli energetske obnove zgrada - ESCO model

Energetska obnova zgrada

Finalna potrošnja energije u zgradarstvu iznosi preko 40 posto ukupne finalne potrošnje energije, što stavlja velik izazov pred prostorne planere, arhitekte i druge inzenjere u osmišljanju gradnje urbanih zona koje će imati minimalnu potrošnju energije. Urbana područja - gradovi bi trebali usvojiti takve građevinske politike koje će smanjiti emisiju CO2 kroz povećanje energetske ucinkovitosti primjenom energetski učinkovitih materijala, proizvoda i usluga te kroz obvezni udio obnovljivih izvora energije prilikom gradnje. Građevinske politike također mogu utjecati na politiku upravljanja otpadom na način da potiču razvoj građevinskog materijala koji proizvodi manje građevinskog otpada. Na taj način će se smanjit emisija CO2 iz zgrada prilikom grijanja i hlađenja, smanjiti će se troškovi za energiju kod krajnjih potrošača, smanjiti će se zagađenje zraka kroz nepotrebno korištenje električne i toplinske energije, a koje za posljedicu ima zdraviji zivot stanovnika.

Brojne postojeće zgrade stambene i javne namjene sastavom konstrukcije ne zadovoljavaju u pogledu prolaza topline i toplinskih gubitaka. Dugoročno gledano, s očekivanim poskupljenjem energenata, usklađivanjem zakonske regulative s europskom i uvođenjem propisa sa strožim kriterijima iz područja toplinske zaštite i uštede energije u zgradama, te razvojem svijesti o uštedi energije i zaštiti okoliša, povećanje energetske učinkovitosti kao i primjena obnovljivih izvora energije u zgradarstvu postaje ustaljena praksa kod održavanja i obnove postojećih zgrada, kao i kod izgradnje novih.

Uštede u potrošnji energije od oko 50-80% kod kvalitetnih toplinskih rješenja nisu zanemarive te je stoga potrebno pokrenuti složene programe energetske obnove javnih i stambenih zgrade, koji će omogućiti financiranje putem ESCO model i modela Javno-privatnog partnerstva. Ovaki modeli su poznati i koriste se diljem europskih gradova.

Kako bi se omogućilo ostvarenje značajnih ušteda u sektoru zgradarstva na urbanom području treba se pokrenuti:

  • ugovaranje energetske usluge za javne zgrade putem ESCO tvrtki ili osnovati ESCO kompaniju u vlasništvu grada
  • energetske obnove zgrada u vlasništvu grada – bolnica, domova zdravlja, škola, vrtića i administrativnih ureda
  • energetske obnove stambenih zgrada
  • sufinanciranja ugradnje razdjelnika topline i termostatskih ventila u višestambenim zgradama priključenim na toplinske sustave
  • sufinanciranja ugradnje vodomjera u višestambenim zgradama
  • poticanje rekonstrukcije postojećih stambenih i komercijalnih zgrada i gradnje novih stambenih i komercijalnih zgrada po standardima pasivne i niskoenergetske gradnje
  • zamjenu zastarjelih rasvjetnih tijela s energetski učinkovitim i ekološki prihvatljivijim rasvjetnim tijelima te osigurati pametno upravljanje i regulaciju sustava javne rasvjeta.

Modeli energetske obnove zgrada - ESCO model

ESCO tržište u Hrvatskoj je još uvijek nedovoljno razvijeno ako ga usporedimo sa zemljama zapadne Europe. S jedne strane ne postoji potražnja za uslugama energetske ušede na zgradama, a sa druge strane ponuda takvih usluga gotovo da i ne postoji. Stoga upravo model u kojem lokalna samouprava pokreće ESCO tvrtku i obnavlja zgrada u svom vlasništvu služi kao poticaj i dobar primjer kako stvaranju novih ESCO tvrtki na tržištu tako i privatnim vlasnicima zgrada i kuća da se odluče na ovakav oblik usluge.  Ovakav tip ESCO tvrtke najviše se razvio u Njemačkoj i nakon početnog investicijskog ciklusa od strane javnog sektora, privatni sektor je slijedio taj primjer te je danas ESCO model i Ugovoranje temeljem energetske usluge najrazvijenije u Europi. No slični modeli su se krajem 90-ih godina počeli razvijati i u Danskoj i Engleskoj.

ESCO tvrtke bilo da su u vlasništvu lokalne samouprave ili ostale ESCO tvrtke na tržištu bi imala mogućnost kroz suradnju sa lokalnom samoupravom kombinirati poticaje grada ili općine u visini od primjerice 10-15% ukupnog ulaganja u energetsku obnovu zgrada te na taj način ulaganje prikazati atraktivnim. Nadalje u suradnji sa upraviteljima zgrada koji posluju na lokalnoj razine isti poticaji bi se dali za energetsku obnovu višestambenih zgrada gdje bi ESCO tvrtka pružila ostatak potrebnog ulaganja ili pruzela poticaje i omogućila cjelovitu energetsku obnovu zgrade. Tada bi ESCO tvrtka sa uprviteljima zgrada i suvlasnicima zgrade sklopila Ugovor o energetskom učinku (Energy Performance Contract) koji bi osigurao da se provedeno ulaganje vraća u mjesečnim anuitetima iz pričuve, a temeljem postignute energetske uštede. Na taj način, se suvlasnicima u zgradi može ponuditi, da ovisno o trenutnoj visini pričuve, istu povećaju u skladu sa očekivanom energetskom uštedom, što bi bio manji iznos (u slučaju da moraju putem komercijalnog kredita osigurati ostatak od npr. 65% investicije), jer se investicija otplaćuje kroz duži niz godina (primjerice max. 7-10 godina) temeljem ugovora i garantirane energetske uštede. S obzirom da su sredstva pričuve siguran prihod, njihov rizik naplate je nizak te ovake investicije imaju smanjeni rizik koji bi odgovarao ESCO tvrtki, a vlasnicima stanova bi ponudio povoljniji model financiranja od bankovnog kreditiranja i kroz godine im garantirao uštedu energije.

Osnivanjem ESCO tvrtke u vlasništvu lokalne samouprave,  otklanjaju se određene zapreke u primjeni ESCO modela ugovaranja kroz Ugovor o energetskom učinku, koje inače postoje na tržištu, a one uključuju:

- dugi rokovi ugovoranje energetske obnove zgrada do 15 godina zahtjevaju osiguranje povoljnih izvora financiranja;

- nedostatan broj tvrtki specijaliziranih za pružanje energetskih usluga;

- ovisnost o razvijenosti ESCO tržišta u zemlji;

- manjak kreditnog potancijala ESCO tvrtki prisutnih na tržištu za izdavanje jamstava za preuzimanje tehničkih, poslovnih i financijski rizika;

- manjak iskustva kreditnih instituacija u financiranju projekata energetske učinkovitosti.

Primjerice Europska Investicijska Banka (EIB) i Europska Banka za Obnovu i Razvoj (EBRD) kontinutirano pružaju kreditne linije gradovima i općinama za energetsku obnovu javnih zgrada, a jednako tako EIB ima liniju preko PBZ-a i Erste banke gdje financira višestambene zgrade preko Upravitelja zgrada temeljem postignute energetska uštede koja mora iznositi minimalno 30%.  

Također kroz ESCO tvrtku se može pristupiti energetskim obnovama zgrada koje su manjeg obujma, zgrada koje nisu isplative nego zahtjevaju sufinanciranje te zgrada koje su zaštićeni spomenici kulture ili se nalaze u povjesno zaštićenoj zoni.

Zgrade građene prije 1987. godine imaju potrošnju toplinske energije za grijanje od 200-250 kwh/m2  i predstavljaju velike neracionalne  potrošače. Troškovi za grijanje, hlađenje i pripremu tople vode iznose prosječno 80-90 % ukupnih energetskih potreba zgrade, dok za rasvjetu i druge  potrebe odlazi 10 - 20 % ukupne potrošnje energije.

Nakon što lokalna samouprava osnuje ESCO tvrtku u svom vlasništvu ili pruži mogućnost ugovoranja energetske usluge postojećim ESCO tvrtkama, ona kreće sa provedbom projekata energetske obnove zgrada. Energetska obnova se provodi prvenstveno u zgradama u vlasništvu lokalne samouprave, a poglavito se to odnosi na bolnice, domove zdravlja, škole, vrtiće i administrativne zgrade, te u višestambenim zgradama u suradnji sa upraviteljima zgrada koji djeluju na lokalnoj razini. Mjere poboljšanja energetske učinkovitosti koje bi se prilikom obnove zgrada primjenile su:

  1. Zamjena postojeće i ugradnja nove energetski učinkovitije vanjske stolarije
  2. Ugradnja toplinske zaštite ovojnice i krovišta
  3. Ugradnja kondenzacijskih kotlova u sustavima grijanja i obnova postojećih dimnjaka
  4. Zamjena kotlova na loz ulje i plin sa kotlovima na biomasu
  5. Ugradnja individualnog mjerenja potrošnje toplinske energije
  6. Ugradnja toplinskih solarnih sustava za prirpremu potrošne tople vode
  7. Ugradnja dizalica topline u sustavima grijanja
  8. Unaprijeđenje unutarnje rasvjete