Centar za urbani i teritorijalni razvoj

Analiza: Energetska obnova zgrada u urbanim područjima

Analiza: Energetska obnova zgrada u urbanim područjima

Finalna potrošnja energije u zgradarstvu iznosi preko 40 posto ukupne finalne potrošnje energije, što stavlja velik izazov pred prostorne planere, arhitekte i druge inženjere u osmišljavanju gradnje urbanih zona koje će imati minimalnu potrošnju energije. Urbana područja – gradovi bi trebali usvojiti takve građevinske programe i mjere koje će smanjiti emisiju CO2 kroz povećanje energetske učinkovitosti primjenom energetski učinkovitih materijala, proizvoda i usluga te kroz obvezni udio obnovljivih izvora energije prilikom gradnje. Građevinska pravila također mogu utjecati na politiku upravljanja otpadom na način da potiču razvoj građevinskog materijala koji proizvodi manje građevinskog otpada. Na taj način će se smanjiti emisija CO2 iz zgrada prilikom grijanja i hlađenja, smanjit će se troškovi za energiju kod krajnjih potrošača, smanjit će se zagađenje zraka kroz nepotrebno korištenje električne i toplinske energije, što za posljedicu ima zdraviji život stanovnika.

Brojne postojeće zgrade stambene i javne namjene sastavom konstrukcije ne zadovoljavaju u pogledu prolaza topline i toplinskih gubitaka. Dugoročno gledano, s očekivanim poskupljenjem energenata, usklađivanjem zakonske regulative s europskom i uvođenjem propisa sa strožim kriterijima iz područja toplinske zaštite i uštede energije u zgradama te razvojem svijesti o uštedi energije i zaštiti okoliša, povećanje energetske učinkovitosti kao i primjena obnovljivih izvora energije u zgradarstvu postaje ustaljena praksa kod održavanja i obnove postojećih zgrada, kao i kod izgradnje novih.

Uštede u potrošnji energije od oko 50-80% kod kvalitetnih toplinskih rješenja nisu zanemarive te je stoga potrebno pokrenuti složene programe energetske obnove javnih i stambenih zgrada, koje će omogućiti financiranje putem modela ESCO i modela Javno-privatnog partnerstva. Ovakvi modeli su poznati i koriste se diljem europskih gradova.

Kako bi se omogućilo ostvarenje značajnih ušteda u sektoru zgradarstva na urbanom području treba pokrenuti:

  • ugovaranje energetske usluge za javne zgrade putem tvrtki pružataelja enertske usluge (ESCO) ili osnovati ESCO u vlasništvu grada,
  • energetske obnove zgrada u vlasništvu grada – bolnica, domova zdravlja, škola, vrtića i administrativnih ureda,
  • energetske obnove stambenih zgrada,
  • sufinanciranje ugradnje razdjelnika topline i termostatskih ventila u višestambenim zgradama priključenim na toplinske sustave,
  • sufinanciranja ugradnje vodomjera u višestambenim zgradama,
  • poticanje rekonstrukcije postojećih stambenih i komercijalnih zgrada i gradnje novih stambenih i komercijalnih zgrada po standardima pasivne i niskoenergetske gradnje,
  • zamjenu zastarjelih rasvjetnih tijela energetski učinkovitim i ekološki prihvatljivijim rasvjetnim tijelima te osigurati pametnu regulaciju sustava javne rasvjeta i upravljanje njime.

Modeli energetske obnova zgrada – model ESCO 

Tržište ESCO u Hrvatskoj je još uvijek nedovoljno razvijeno ako ga usporedimo sa zemljama zapadne Europe. S jedne strane, ne postoji potražnja za uslugama energetske uštede na zgradama, a s druge strane ponuda takvih usluga gotovo da i ne postoji. Stoga upravo model u kojem lokalna samouprava pokreće tvrtku ESCO i obnavlja zgrade u svom vlasništvu služi kao poticaj i dobar primjer kako stvaranju novih tvrtki ESCO na tržištu tako i privatnim vlasnicima zgrada i kuća da se odluče na ovakav oblik usluge. Ovakav tip tvrtke ESCO najviše se razvio u Njemačkoj, i nakon početnog investicijskog ciklusa od strane javnog sektora privatni sektor je slijedio taj primjer te su danas model ESCO i ugovaranje temeljem energetske usluge najrazvijeniji u Europi. No slični modeli su se krajem 90-ih godina počeli razvijati i u Danskoj i Engleskoj.

Tvrtke ESCO, bilo da su u vlasništvu lokalne samouprave ili ostale tvrtke ESCO na tržištu bi imale mogućnost kroz suradnju s lokalnom samoupravom kombinirati poticaje grada ili općine u visini od primjerice 10-15% ukupnog ulaganja u energetsku obnovu zgrada te na taj način ulaganje prikazati atraktivnim. Nadalje, u suradnji s upraviteljima zgrada koji posluju na lokalnoj razini iste poticaji bi se dalo za energetsku obnovu višestambenih zgrada gdje bi tvrtka ESCO pružila ostatak potrebnog ulaganja ili preuzela poticaje i omogućila cjelovitu energetsku obnovu zgrade. Tada bi tvrtka ESCO sa upraviteljima i suvlasnicima zgrada sklopila Ugovor o energetskom učinku (Energy Performance Contract), koji bi osigurao da se provedeno ulaganje vraća u mjesečnim anuitetima iz pričuve, a temeljem postignute energetske uštede. Na taj se način suvlasnicima u zgradi može ponuditi da, ovisno o trenutnoj visini pričuve, povećaju pričuvu u skladu s očekivanom energetskom uštedom, što bi bio manji iznos (u slučaju da moraju putem komercijalnog kredita osigurati ostatak od npr. 65% investicije), jer se investicija otplaćuje kroz duži niz godina (primjerice, najviše 7-10 godina) temeljem ugovora i garantirane energetske uštede. Budući da su sredstva pričuve siguran prihod, njihov rizik naplate je nizak te ovakve investicije imaju smanjeni rizik, koji bi odgovarao tvrtki ESCO, a vlasnicima stanova bi ponudio model financiranja povoljniji od bankovnog kreditiranja i kroz godine im garantirao uštedu energije.

Osnivanjem tvrtke ESCO u vlasništvu lokalne samouprave  otklanjaju se određene zapreke u primjeni modela ugovaranja ESCO kroz Ugovor o energetskom učinku, koje inače postoje na tržištu:

  • dugi rokovi ugovaranja energetske obnove zgrada do 15 godina zahtijevaju osiguranje povoljnih izvora financiranja;
  • nedostatan broj tvrtki specijaliziranih za pružanje energetskih usluga;
  • ovisnost o razvijenosti tržišta ESCO u zemlji;
  • manjak kreditnog potencijala tvrtki ESCO prisutnih na tržištu za izdavanje jamstava za preuzimanje tehničkih, poslovnih i financijski rizika;
  • manjak iskustva kreditnih institucija u financiranju projekata energetske učinkovitosti.

Primjerice, Europska investicijska banka (EIB) i Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD) kontinuirano pružaju kreditne linije gradovima i općinama za energetsku obnovu javnih zgrada, a jednako tako EIB ima liniju preko PBZ-a i Erste banke, kojom financira višestambene zgrade preko upravitelja zgrada temeljem postignute energetska uštede koja mora iznositi minimalno 30%.

Također, kroz tvrtku ESCO može se pristupiti energetskim obnovama zgrada koje su manjeg obujma, zgrada koje nisu isplative nego zahtijevaju sufinanciranje te zgrada koje su zaštićeni spomenici kulture ili se nalaze u povijesno zaštićenoj zoni.

Zgrade građene prije 1987. godine imaju potrošnju toplinske energije za grijanje od 200-250 kwh/m2 i predstavljaju velike neracionalne  potrošače. Troškovi za grijanje, hlađenje i pripremu tople vode iznose prosječno 80-90% ukupnih energetskih potreba zgrade, dok za rasvjetu i druge  potrebe odlazi 10-20% ukupne potrošnje energije.

Nakon što lokalna samouprava osnuje tvrtku ESCO u svojem vlasništvu ili pruži mogućnost ugovaranja energetske usluge postojećim tvrtkama ESCO, ona kreće s provedbom projekata energetske obnove zgrada. Energetska obnova se provodi prvenstveno u zgradama u vlasništvu lokalne samouprave, a poglavito se to odnosi na bolnice, domove zdravlja, škole, vrtiće i administrativne zgrade, te u višestambenim zgradama u suradnji s upraviteljima zgrada koji djeluju na lokalnoj razini. Mjere poboljšanja energetske učinkovitosti koje bi se prilikom obnove zgrada primijenilo su:

  1. zamjena postojeće i ugradnja nove energetski učinkovitije vanjske stolarije,
  2. ugradnja toplinske zaštite ovojnice i krovišta,
  3. ugradnja kondenzacijskih kotlova u sustavima grijanja i obnova postojećih dimnjaka,
  4. zamjena kotlova na lož ulje i plin kotlovima na biomasu,
  5. ugradnja individualnog mjerenja potrošnje toplinske energije,
  6. ugradnja toplinskih solarnih sustava za pripremu potrošne tople vode,
  7. ugradnja dizalica topline u sustavima grijanja,
  8. unapređenje unutarnje rasvjete.

Primjer energetske obnove zgrada u urbanom području

Ovdje je obrađen primjer energetske obnove 30 javnih i 50 stambenih zgrada na jednom urbanom području. Budući da će Hrvatska imati mogućnost za energetsku obnovu javnih i stambenih zgrada koristiti sredstva EU fondova, uzete su sljedeće pretpostavke:

  • da će se iz ESI-a moći sufinancirati do 85% vrijednosti ukupnog ulaganja energetske obnove javnih zgrada, dok će ostalih 15% biti sufinancirano iz proračuna lokalne samouprave;
  • da će se iz ESI-a moći sufinancirati do 50% vrijednosti ukupnog ulaganja u energetsku obnovu stambenih zgrada, dok će 10% biti sufinancirano iz proračuna lokalne samouprave, a ostatak od 40% će se sufinancirati vlastitim sredstvima, odnosno iz stambene pričuve u slučaju višestambenih zgrada;
  • da će se omogućiti ugovaranje energetske usluge putem modela ESCO.

Za obnavu 30ak javnih zgrada iz proračuna jedinice lokalne samouprave potrebno je izdvojiti 9,4 milijuna kuna dok će ostali iznos investicije u iznosu od 53 milijuna kuna biti financiran iz sredstava EU. 

Za obnovu 50ak stambenih zgrada iz proračuna jedinice lokalne samouprave potrebno je izdvojiti 8,5 milijuna kuna, dok će iznos investicije od 42,4 milijuna kuna biti financiran iz sredstava EU, a ostatak iznosa od 33,9 milijuna kuna će se financirati iz vlastitih sredstava odnosno iz sredstava pričuve. Učinci energetske obnove 30 javnih i 50 stambenih zgrada na godišnjoj razini prikazani su u Tablici 5 (u prilogu).

Za obnovu 30ak javnih i 50ak stambenih zgrada lokalna samouprava morala bi izdvojiti svega 15% učešća u sufinanciranju javnih zgrada odnosno 10% u slučaju stambenih zgrada, što bi godišnje iznosilo 17,8 milijuna kuna. Na godišnjoj razini generira 147,7 milijuna kuna investicijskih projekata, omjer 1:8, odnosno za 1 uloženu kunu javnog proračunskog novca generira se 8 kuna investicija. Kroz ovaj model i visinu poticanja godišnje bi se razvilo 500 projekata na jednom urbanom području. Pretpostavimo li da na provedbi prosječnog projekta treba zaposliti 4 osobe, od projektanta, izvođača radova do nadzornog inženjera, vidimo da je za provedbu 500 projekata potrebno angažirati godišnje oko 2.000 ljudi. Ako pretpostavimo da će to za sobom povući još 2.000 zaposlenih kroz neizravno zapošljavanje, kroz prateću industriju i proizvođače materijala i opreme, dolazimo do zaključka kako bi se ovakvim modelom godišnje generiralo oko 4.000 radnih mjesta na jednom urbanom području, smanjilo potrošnju energije u javnim zgradama za 30% te postepeno obnavljalo fond javnih i stambenih zgrada, čime bi porasla kvaliteta života stanovnika na urbanom području.

Pored toga, putem modela ESCO moglo bi se godišnje obnoviti preko 100 zgrada, ukupne površine preko 400.000 m2, čime bi se:

  • smanjila potrošnja energije za 60%,
  • ostvarile uštede 0,135 PJ godišnje, što iznosi 0,75% ukupnog nacionalnog cilja energetske učinkovitosti za sve sektore neposredne potrošnje za 2016. godinu,
  • smanjila emisija CO2 za oko 10.000 t godišnje
  • pokrenule investicije u iznosu od oko 100-200 milijuna kuna godišnje.

Multiplikacijske mogućnosti

Novi prijedlog Zakona o regionalnom razvoju klasificirao je urbano područje kao područje koje obuhvaća minimalno 35.000 stanovnika. Trenutno u Hrvatskoj imamo 17 gradova – urbanih područja koja imaju više od 35.000 stanovnika; to su: Zagreb, Split, Rijeka, Osijek, Zadar, Velika Gorica, Slavonski Brod, Pula, Karlovac, Sisak, Varaždin, Šibenik, Dubrovnik, Bjelovar, Kaštela, Samobor i Vinkovci.

Kada bi se energetsku obnovu javnih i stambenih zgrada provodilo na svim urbanim područjima koja obuhvaćaju više od 35.000 stanovnika na području Hrvatske, odnosno u 17 gradova i za vrijeme trajanja cjelokupnog programskog razdoblja 2014.-2020., tada bi njeni učinci bili višestruki. Oni su prikazani u Tablici 6 (u prilogu). 

Ako bi lokalna samouprava odlučila provoditi energetsku obnovu stambenih i javnih zgrada tijekom sedmogodišnjeg razdoblja, kroz sedam bi godina morala izdvojiti 125 milijuna kuna, dok bi iznos sufinanciranje iz fondova ESI iznosio 667 milijuna kuna. Na sedmogodišnjoj razini bi generirala preko 1 milijarde kuna investicijskih projekata. Na ovaj bi se način tijekom godina razvilo više od 3.500 projekata na jednom urbanom području. Pretpostavimo li da na provedbi prosječnog projekta treba zaposliti po 4 osobe, od projektanta, izvođača radova do nadzornog inženjera, vidimo da je za provedbu 3.500 projekata potrebno angažirati kroz godine oko 14.000 ljudi.

Ukoliko bi se pak energetsku obnovu stambenih i javnih zgrada provodilo u svih 17 gradova tijekom višegodišnjeg programskog razdoblja 2014.-2020., gradovi bi za provedbu tijekom godina trebali osigurati ukupno 2,1 milijardu kuna, dok bi iznos sufinanciranja iz fondova ESI iznosio 11,3 milijardi kuna. U sedmogodišnjem razdoblju generiralo bi se preko 17 milijardi kuna investicija koje bi rezultirale s oko 59.500 projekata, dok bi za provedbu ovako opsežnog projekta trebalo angažirati oko 238.000 ljudi.

Cijelu Analizu možete preuzeti na linku: https://dl.dropboxusercontent.com/u/15136107/Analiza%20primjera_Energets...

Autor: Ana Pavičić-Kaselj